|
Kurs: - Izgradnja i održavanje PC računara Materijali vezani uz ovu lekciju: - Test video tehnologije - Video tehnologije (PDF dokument) Osnovni metod za dolaženje do informacija iz kompjutera je upotrebom računarske video jedinice za prikaz (VDU). Sistem za prikaz pretvara signale računara u tekst i sliku i prikazuje ih na monitoru nalik TV ekranu. U stvari, prvi personalni računari koristili su TV ekrane pošto je bilo prostije upotrebiti postojeći uređaj za prikaz, pre nego razviti novi. Nekoliko tipova kompjuterskih uređaja za prikaz je trenutno u upotrebi, uključujući i TV. Svi oni rade po tehnologiji katodne cevi (Cathode Ray Tube (CRT)) koju zatičemo u TV prijemnicima (mnogi stoni monitori i dalje koriste ovu tehnologiju) ili tehnologiju tečnih kristala (Liquid Crystal Display (LCD)) koja je u upotrebi kod laptopova, prenosivih (Notebook) i ručnih računara (Palmtop). LCD polako ali sigurno postaje sve popularniji i na stonim platformama.
Koncepti prikazivanja Više aspekata sistema za prikazivanje utiču da svaki tip prikaza bude drugačiji. Međutim, većina sistema za prikazivanje radi na isti način. Prvo, kompjuter šalje signal uređaju koji se zove video priključak – ploča za proširivanje montirana u slot za proširivanje - govoreći mu da prikaže odgovarajući crtež ili karakter. Priključak zatim priprema (renderuje) taj karakter za prikaz - tj. pretvara signalnu instrukciju u više naredbi koje govore uređaju za prikazivanje kako da nacrta crtež – i šalje naredbu uređaju za prikazivanje. Ključne razlike potom su u vrsti video priključka koji koristite (analogni ili digitalni) i vrsti uređaja za prikaz (CRT ili LCD). Hajde prvo da govorimo o različitim tipovima video tehnologija. Između digitalnog i analognog, nalaze se tranzistorsko-tranzistorska logika - TTL (Transistor-Transistor Logic) tehnologije i one koje počinju sa VGA (Video Graphic Array) grafičkim standardom. Svaki video standard razlikuje se u dve glavne oblasti: najvećoj rezoluciji koju podržava i maksimalnom broju boja u svojoj paleti. Rezolucija zavisi koliko elemenata slike, piksela (Pixels), se koristi kako bi se nacrtao ekran. Jedan isti uređaj za prikaz sa više piksela (ekranskih tačaka) daje oštriju sliku. Različiti CRT uređaji postavljaju fizičke hemijske tačke u različitim intervalima, menjajući kvalitet slike, uprkos rezoluciji. Što je manje rastojanje između ekranskih tačaka na istoj rezoluciji, to je slika bolja. Pogledajte odeljak „Monitori“ u ovom poglavlju kako biste saznali više o rastojanju između tačaka. Rezolucija se iskazuje u dimenzijama vidljive slike koje označavaju koliko ekranskih tačaka (piksela) uzduž i popreko se koristi za popunjavanje ekrana. Na primer, rezolucija od 1024x768 znači 1024 tačaka uzduž i 786 popreko čini pikselnu matricu. Video tehnologija na ovom primeru bi koristila 786.432 (1024x768 = 786.432) piksela da nacrta čitav ekran.
Monohromatska video tehnologija Prva video tehnologija za personalne računare bila je monohromatska (od latinskog mono što znači jedan, i chroma što znači boja). Ovaj crno-beli video (zapravo, bio je zelen i beo ili boje ćilibara i crn) je bio sasvim u redu za operativni sistem korišćen u to vreme, DOS. DOS nije imao potrebe za bojama. Otud je video adapter bio veoma uprošćen. Prvi adapter, koji je razvio IBM, bio je poznat kao monohromatski adapter prikaza - MDA (Monochrome Display Adapter). Mogao je da prikazuje tekst, ali ne i grafiku i koristio je rezoluciju od 720x350 ekranskih tačaka (piksela). Herkules grafička kartica (HGC), koju je predstavila firma "Hercules Computer Technology", imala je rezoluciju od 720x350 i mogla da prikazuje kako slike tako i tekst. To je činila koristeći dva odvojena režima rada: tekstualni - koji je omogućavao priključku da optimizuje resurse za prikazivanje unapred nacrtanih karaktera iz svoje integrisane biblioteke, kao i grafički - koji je optimizovao priključak za crtanje individualnih tačaka za grafiku koja se prikazuje na ekranu. Promena ova dva režima bila je moguća u toku rada. Ovi režimi rada postoje na svim grafičkim priključcima od pojavljivanja HGC-a.
EGA i CGA Naredni logičan korak za uređaje za prikaz jeste da dodaju paletu boja. IBM je prvi bio „u boji", predstavljanjem kolor grafičkog adaptera - CGA (Color Graphics Adapter). CGA je mogao da prikazuje tekst, ali je prikazivao grafiku u rezoluciji od samo 320x200 tačaka u četiri boje. Prikazivao je bolju rezoluciju od 640x200 u dve boje - crnoj i nekoj drugoj boji. Kako je vreme prolazilo ljudi su želeli više boja i veću rezoluciju, pa je IBM tako odgovorio unapređenim grafičkim adapterom - EGA (Enhanced Graphics Adapter). EGA je mogao da prikaže 16 boja iz palete od 64 i to u rezoluciji od 320x200 ili 640x350 ekranskih tačaka. Ove dve tehnologije su bile standard za prikazivanje boja dok se IBM AT nije pojavio. Ovaj personalni računar je trebalo da postane standard u svojim performansama. IBM je zato za njega želeo bolju tehnologiju.
VGA Sa PS2 modelima kompjutera, IBM je želeo da odgovori na molbe za „veću rezoluciju, više boja“ predstavljajući svoj najbolji video adapter do tada VGA - video grafička kartica (Video Graphics Array). Ova video tehnologija je imala poprilično veliki video memorijski kapacitet na ploči od 256 KB i mogla je da prikaže 16 boja u 640x480 tačaka ili 256 boja u 320x200 piksela. Od tada je u širokoj upotrebi i postala je standard za računarski video prikaz u boji; to je početna tačka današnjeg kompjutera, kada je video u pitanju. Vaš kompjuter bi trebalo da koristi minimum ovu video tehnologiju. Jedan od jedinstvenih odlika VGA standarda je njegova analogna tehnologija, za razliku od standarda koji su mu prethodili. Tako, 256 boja koje koristi mogu biti odabrane iz mnoštva nijansi na paleti od 262.114 boja. VGA se uspešno prodavao, mahom zbog mogućnosti koje je pružao korisniku u odabiru boja koje želi (ili bar vrlo sličnim). Razlog udaljavanju od originalnog digitalnog signala leži u tome što kada broj istovremeno prikazanih boja dostigne povećanje na drugi stepen (matematički - na kvadrat), potreban je još jedan pin na priključku kako bi ih preneo. Četiri pina za 16 boja nije velika stvar, ali 32 pina za preko 4 milijardi boja je teško izvesti. Kabl bi takođe trebalo da dobije na veličini zajedno sa priključkom, utičući tako na kvalitet prenosa i dužinu kabla.
Super VGA Do sada, IBM je postavio većinu video standarda. IBM je razvio priključke, svi su ih kupovali i postali su standard. Neki proizvođači, kojima se nije svideo ovaj monopol, osnovali su Asocijaciju video elektronskih standarda (VESA) kako bi pokušali da unaprede IBM-ovu video tehnologiju, a ovu novu učine javnim standardom. Rezultat ovih napora je SuperVGA (SVGA). Ovaj novi standard je zaista bio pojačanje, zato što je mogao da podrži 16 boja u rezoluciji 800x600 (VESA standard), ali se uskoro razvio do 1024x768 piksela sa 256 boja. Od tada, SVGA je postao termin za svaku rezoluciju i paletu boja koja prevazilazi VGA standard. To uključuje čak sledeću predstavljenu rezoluciju, XGA. Nova imena nastavljaju da se uvode, pre kao marketinško oružje kako bi namamili korisnike na nove hit proizvode. Dok se uređaji za prikazivanje moraju praviti kako bi podržali određene rezolucije, jedna od prednosti analogne video tehnologije je ta što moderni VGA monitori mogu da napreduju uporedo sa grafičkim priključcima u smislu palete boja. Analogni signal je taj koji diktira paletu boja, a standard za signal se nije promenio od nastanka VGA. Ovo ukazuje da je rasprava o ograničenjima u pogledu boja VGA monitora prestala da bude bitna. Ta tema ima smisla samo u kontekstu grafičkih adaptera tj. kartica.
XGA IBM je 1990. predstavio novu tehnologiju poznatu kao XGA - produžena grafička matrica (Extended Graphics Array (XGA)). Ova tehnologija je bila dostupna samo sa MCA pločama za proširivanje ili pločama sa mikro-kanalnom arhitekturom (Micro Channel Architecture (MCA)), a ne i sa ISA ili EISA pločama. (To je bilo više kao da IBM odgovara: "Dakle nećete da mi dozvolite da budem lider, neka, vodiću sam svoj tim!") XGA standard je mogao da podrži 256 boja u rezoluciji 1024x768 ili 65.536 boja u rezoluciji od 800x600 tačaka. To je bio drugačiji dizajn optimizovan za grafičke korisničke interfejse (GUI) kao što je Windows ili OS/2. To je takođe bila isprepletana tehnologija, što znači da je umesto da skenira red za redom da bi formirala sliku, skenirala svaki drugi red pri svakom prolazu, koristeći fenomen poznat kao doslednost vida i tako proizvodila ono što našim očima izgleda kao trajna slika.
Kasniji video standardi Svi standardi, osim ovih već pomenutih, verovatno su izvedeni iz SVAG-a ili XGA-a. Postaje sve lakše predvideti približnu rezoluciju video specifikacije na osnovu njenog imena. Kad god nazivu poznate tehnologije prethodi slovo „W", možete grubo pretpostaviti da se radi o istoj vertikalnoj rezoluciji, ali široj horizontalnoj, kako bi se smestili široki (“Wide-Screen") formati 16:9 i 16:10. Kad naziv tehnologije počinje slovom „Q”, to ukazuje da su duplirane i horizontalna i vertikalna rezolucija, čineći tako krajnju rezoluciju četvorostruko većom od originalne. Ako treba naglasiti da se radi o povećanju rezolucije stranica od četiri puta, čime krajnja rezolucija biva uvećana 16 puta, upotrebljava se slovo H kao „hexadecatuple".
Tabela 11.1 - Poređenje video adaptera
|