Kurs: - Poslovna etika Materijali vezani uz ovu lekciju: - Test pojam morala i etike - Pojam morala i etike (PDF dokument) Pojam moralaPoreklo i pojam moralaMoralna norma nastala je veoma davno, još u prvobitnoj zajednici. Tokom svoje evolucije čovek je, najpre, živeo u malim grupama. Boraveći i živeći u grupi, prvobitni čovek je neminovno sebi postavljao dva pitanja: kakav treba da budem ja, da bi drugi ljudi i ja bili srećni i kakvi treba da su drugi, da bih ja bio srećan i da bi moja sreća uopšte bila moguća? Na osnovu takvih razmišljanja formirana su pravila ljudskog ponašanja, nastala je filozofska disciplina-etika, koja izučava smisao i suštinu ljudskog bitisanja, smisao kodifikacije normi ponašanja da bi ljudi, pre svega bili srećni. Moral je objektivna društvena pojava koju konstituiše, prvo, skup pravila (normi, merila) koja regulišu ponašanje članova jedne društvene zajednice; drugo, skup stvarnih navika ponašanja. Značajno je istaći da te norme, načela ili pravila ponašanja uvek podrazumevaju regulisanje međuljudskih odnosa, dakle odnosa ljudi između sebe kao i odnosa jedinke prema društvu. Po Sigmundu Frojdu, norme koje društvo definiše, posebno one kojima se određena ponašanja zabranjuju, ličnost samo delimično usvaja, pa tako ne mogu ni postati deo unutrašnje strukture ličnosti. Frojd tvrdi, imajući u vidu nagonsku, impulsivnu stranu ljudske prirode, da je potpuna harmonizacija moralne svesti, kao oblika društvene cenzure, i svesti pojedinca gotovo nedostižna. Pod pojmom "moral" najčešće se podrazumeva sistem normi ili pravila ljudskog ponašanja. Moral predstavlja sistem moralnih pravila, skup normi koje određuju čovekovo ponašanje u društvu i to prema društvu u celini, prema drugim članovima društva i prema samom sebi. Odnosno, moral je skup običaja, navika, normi ili pravila ponašanja kojima se ljudi rukovode u svojim postupcima. Kao skup pravila ponašanja, moral se zasniva na normama o dobru i zlu, a manifestuje se u vrednosnom procenjivanju ljudskih postupaka, u smislu koje je ponašanje dostojno čoveka a koje nije, koje je vredno a koje se može označiti kao bezvredno, koje se odobrava a koje se osuđuje. U skladu sa moralnim normama, a u sklopu složene komunikacije koja se odvija u društvu, ljudi formiraju svoje ličnosti, karaktere i osobine, usmeravaju svoju motivaciju i delovanje, vrednuju i sude i sebi i drugima. Moral i običajObičaj je najstarija forma regulisanja društvenih odnosa i ponašanja. U početnim fazama razvoja ljudskog društva, stihijski su nastala brojna pravila kojima su regulisana najraznovrsnija ljudska ponašanja. Jednom ustaljena pravila vremenom okarakteriše odsustvo svesti o njihovoj svrsi i razlozima zbog kojih postoje. Stihijski nastala običajna pravila vezana su za animizam, kult i magiju. Nastaju iz potrebe da se ovlada prirodom i društvenim procesima. Zato je običaj u svojoj osnovi navika ili praksa koja se formira i postoji kao rezultat trajne predstave. Brojni običaji vremenom prerastaju u moralne norme. Upravo zbog toga, postoji opravdanje za tvrdnju da se poreklo morala može naći u običajima. Moral i pravoČinjenica je da regulisanje ponašanja ljudi ne može biti prepušteno stihiji, dobroj volji pojedinaca ili težnji javnog mnjenja da reguliše kolektivnu svest. Država određuje društvene norme koje se označavaju kao pravno-političke norme. Dalje, pravo predstavlja sistem društvenih normi, društvenih propisa čije nepoštovanje sankcioniše država. Pravo i moral se sadržinski razlikuju, ali se u izvesnoj meri i dodiruju. Razlikovanje prava i morala je najvidljivije u odnosu na sankciju. Naime, sankcija za prekršaj moralnih normi se uglavnom izražava kao spontana reakcija društva (uže ili šire sredine), u nekim varijantama predviđala je i isključenje iz društva, što se ipak razlikuje od organizovane prinude od strane države radi sprovodjenja pravnih normi. Isto tako, moralna dužnost i pravna obaveza nisu uvek u skladu jer određena pravna radnja može svoj izvor da pronadje u motivima koji su čak nemoralni, a da sa pravnog stanovišta ipak bude ispravna. Medjutim, pravo u određenim situacijama može da bude na čak i višem etičkom nivou u odnosu na određeni moralni sistem. Osnovna karakteristika moralaOsnovna karakteristika moralnih normi je njihova obaveznost. Obaveznost je karakteristika i pravnih i običajnih normi. Moralna obaveznost je dvostruka, što znači da je moral obavezujući i društveno (spolja) i individualno (unutra), za razliku od pravne i običajne obaveznosti koja je isključivo društvena (jednostruka). Takodje, kao jedna od bitnijih karakteristika morala, navodi se i trenutačnost - obaveza pojedinca da moralno postupi, gotovo po automatizmu, kada se nadje u određenoj moralnoj situaciji. Pominju se i bezuslovnost, nametnutost i sl. EtikaPojam etike"Ja, ovakav kakav jesam, s tugom Reč "etika" potiče od grčkih reči ethos - što znači običaj, i ethikos - što znači moralan. Etika je nauka o moralu ili o moralnom fenomenu (mos, moris - latinska reč koja znači i običaj, narav). Etika je filozofska disciplina koja proučava moral, odnosno moralni fenomen u najširem smislu - proučava njegovo poreklo, ciljeve i smisao moralnog delovanja. Etika kao filozofska disciplinaPosmatrana kao učenje o moralu etika je prevashodno filozofska disciplina. Ona objašnjava mesto morala u sistemu društvenih odnosa, ispituje njegovu prirodu i unutrašnju strukturu, traga za izvorima morala i kriterijumima moralnog vrednovanja ljudskih postupaka i nastoji da razume smisao i ciljeve čovekovih moralnih pobuda. Od stoika počinje podela filozofije na tri oblasti: logiku, fiziku( i u tom smislu i metafiziku) i etiku. Ove deoba karakteristična je i za srednji vek i filozofiju renesense, da bi je Kant obrazložio kao razgraničenje učenja o metodu, prirodi i slobodi (moralnosti). Sve do modernog doba etika se često shvatala kao učenje o prirodi čoveka i uzrocima i ciljevima njegovog delovanja uopšte. Proširenje predmeta etike proisteklo je iz shvatanja njenog zadatka: ona je bila pozvana da podučava čoveka dobrom životu tj. životu koji je u skladu s njegovom prirodom. Zbog toga su se u njoj mogli naći elementi teorije o biću čoveka, o njegovim strastima i njegovoj duši, spojeni s učenjem o putevima ostvarenje dobrog života. Dokantovska etika je nesvesno proizilazila iz teze o jedinstvu istinitog i dužnog. Po Kantu, etika je učenje o dužnosti, o onome što treba da bude, a ne o onome što jeste i što je uzročno uslovljeno. Marksistička etika negira suprotstavljanje čisto teorijskog i praktičnog, odnosno ne bavi se samo filozofskom analizom prirode morala, nego i istraživanjem principa, kriterijuma i normi određenog moralnog sistema, istorijim različitih etičkih učenja i teorijom moralnog vaspitanja.
|