Utisci korisnika

"Ovo je pravi vid doškolovavanja za sve one koji nemaju uslova za redovno školovanje ili su prezauzeti. Nije teško za one koji hoce . Uz vas je i moj sin od 9 godina nesto naučio.…

"Slučajno sam na nekoj diskusiji Infostuda našla vaš link i prosto sam zapanjena, obradovana i neizmerno ponosna što i u SRBIJI možemo da se služimo e-learning opcijom usavršavanja."…


Kompletna lista utisaka

Testiranje online

Arhitektura računara

Za one koji žele da znaju više.

Windows OS

Ovo bi svakako trebalo da probate.

Odnosi s javnošću

Koliko znate PR?

Pogledajte još neke od testova

Newsletter

Ukoliko želite da Vas redovno obaveštavamo o novostima sa Link eLearning sajta prijavite se na našu newsletter listu.

Ime:

Prezime:

Email:


Anketa

Arhiva anketa

BAZA ZNANJA


Kurs: -- Teorija dizajna

Modul: Tipografija

Autor: Test Instruktor

Naziv jedinice: Istorija i elementi tipografije


Materijali vezani uz ovu lekciju:

- Test istorija i elementi tipografije
- Istorija i elementi tipografije (PDF dokument)



Sa razvojem čoveka uslovno se razvijala i njegova moć bolje komunikacije i prenošenja pisanih poruka. Prvi smisaoni vid komunikacije među ljudima bio je govor; ali, kako je isti podrazumevao blizinu sagovornika, stvarani su novi načini komunikacije kojima se poruka mogla preneti na daljinu, kao i slanje pisanih poruka budućim generacijama.

 

Piktogrami i simboli

Mnogi od najstarijih oblika pisanja su manje ili više detaljno islikana umetnička dela koja ilustruju određeni događaj. Kako je postojala potreba da se komunicira sve uopštenije, određeni simboli su, kao sredstvo komunikacije, uprošteni i standardizovani u različitim civilizacijama.
 
Piktogrami su crteži raspoloženja. Kasnije, ovi crteži postaju pismovni oblici od kojih svaki izražava neku ideju ili pojam. Usavršavanjem ovog sistema došlo je do razvoja slikovnog pisma, koje se smatra pretečom današnjeg, fonetskog. Čovek današnjice u svakodnevnoj komunikaciji koristi crtež kao neki novi vid piktogramskog sporazumevanja. Postoji potreba da se putem grafičkog simbola brzo saopšti razumljivo vizuelno saopštavanje.

 

Egipatski hijeroglifi i kineski ideogrami jesu rani oblici pisanja i prenošenja određene poruke uz pomoć iscrtanih simbola. Egipćani su koristili dve vrste pisanih simbola: logogram (simbol-reč) i slogovni znak. Mi i danas koristimo logograme, kao što su: +, =, &, %, $,... Dok danas u azbuci ili alfabetu svako slovo ima određeni zvuk, Egipćani su slične zvukove koristili kako bi izrazili slog ili više slogova, čitajući jedan ili više iscrtanih simbola.

 

Pojmovna i slogovna pisma

Drugi piktografski sistem pisanja je klinasto pismo ili klinopis. Određene figure i oblici su bili utiskivani komadom trske na glinenim pločama. Klinasto pismo i dalje nije predstavljalo jezik, već samo skup znakova koji su postali univerzalno prihvaćeni na Srednjem istoku. Najstarija tabla sa klinastim pismom datira iz perioda 3100 godina pre nove ere, a stvorena je u sumerskom gradu Unik. Ovakva forma pisanja prenošena je na dalje kulture, a preovlađivala je do pada Vavilonskog carstva u 6. veku pre nove ere.

 

Slogovna pisma su deo velike porodice ideogramskih pisama. U takvim pismima svaki znak odgovara jednom slogu reči ili jednosložnoj reči. Primer su japansko, korejsko i indijsko pismo.

 

Fonetska pisma

Semitsko pismo nastaje u oblasti današnje Sirije i drugih delova Bliskog istoka, napravljen je potpuno nov sistem pisanja od 30 znakova na osnovu egipatskih slogovnih simbola.
 
Feničansko pismo potiče iz trećeg milenijuma p.n.e. i počiva upravo na semitskom pismu. Mnogi narodi - Grci, Armaici, Arapi i drugi utemeljili su svoja pisma na osnovu feničanskog. Feničansko pismo nema znakove za samoglasnike, već svaki znak predstavlja jedan suglasnik, a samoglasnici su pravljeni prema smislu. Feničansko pismo je pronađeno na mnogo arheoloških nalazišta oko Sredozemlja, gde su Feničani imali svoje kolonije, kao u Biblosu (Liban) i Kartagi (Tunis).

Feničansko pismo

 

Grčki alfabet je skup od dvadeset i četiri slova koja su korišćena za zapisivanje još od poznog devetog veka p.n.e. To je prvi alfabet u užem smislu, odnosno sistem pisanja koji koristi posebne simbole za svaki samoglasnik i suglasnik. Ujedno je i najstarije alfabetsko pismo koje je u neprekidnoj upotrebi i danas. Ćirilična azbuka i latinski alfabet i abeceda nastale su na bazi grčkog alfabeta.

Grčki alfabet (alfa - omega)

 

 

Razvoj pisanih dokumenata kroz vekove

Dokumenti na kojima je čovek ostavljao pisani trag menjali su se kroz vekove. Rani spisi su bili isklesani ili ispisani u kamenu i mnogi od tih dokumenata sačuvani su do danas. Kako kamene ploče nisu bile veoma prenosive, čovek je zapise krenuo da čuva urezujući ih na koru drveta, kožu ili na neki drugi trajniji prenosivi materijal. Sumerci, Asirci, Vavilonci i drugi narodi na Bliskom istoku, kao što smo već pomenuli, znakove klinastog pisma nanosili su na vlažne glinene ploče. U slučaju da su želeli da ga učine trajnijim, stavljali su ih u peći kako bi glinena ploča dobila tvrđu strukturu i konačan oblik. Solonovi zakoni urezani su na drvenoj tabli i postavljeni su na Akropolju u Grčkoj, baš kao što su je i ceo rimski pravni sistem - Zakon dvanaest tablica - urezan u drvetu (slika ispod).

 

Kako je kulturno društvo bilo sve više zavisno od pisane reči, postalo je neophodno da se kreiraju sve lakši dokumenti. Duži dokumenti su bili napravljeni od papirusa, jezgra istoimene biljke. Jezgro bi se seklo na tanke trake, a potom bi se više traka pritisle zajedno, kako bi, dok se suše, formirale tanku površinu za pisanje.

 

Nastao je još 2000. godine p.n.e. u Egiptu, a rimski istoričar Plinije ostavio je zapis o tome kako se proizvodi papirus. Na papirusu se pisalo do 11. veka. Kinezi su razvili metodu pravljenja papira, koju se Arapi upravo od njih naučili i preneli u Evropu u 12. veku. Evropljani su unapredili tu metodu, a prva poznata papirnica nastala je 1270. godine u Italiji.

 

I hiljadu godina posle pada Rimskog carstva knjige su pisane ručno, uz pomoć olovaka napravljenih od trske ili pera velike ptice i mastila. U tom periodu pisari su uglavnom bili monasi, koji su pisali  knjige na velikim stolovima u tzv. skriptarnicama u sklopu manastira. Prve biblioteke omogućavale su studentima da čitaju zapise samo u okviru skriptarnica, a potom se (sa razvojem tehnologije) štampalo više istih knjiga, što je omogućavalo njihovo korišćenje na univerzitetima i dalju prodaju.

Godine 1448. Gutenberg je razvio tehniku štampanja metalnim pomičnim slovima. Sama ideja tehnike bila je već duže vreme poznata, ali ne i usavršena. Gutenbergova zasluga, kao oca modernog štamparstva, leži u usavršavanju pojedinačnih pokretnih slova, legure olova i pronalaska tadašnje štamparske prese. Njegovo najveće delo jeste Gutenbergova Biblija, cenjena zbog visoke estetske vrednosti i tehničkog kvaliteta.

Levo: Johan Gutenberg; u sredini: Proces štampanja; desno: prikaz stranice iz Gutenbergove Biblije

 

U doba nastanka tipografije, Gutenberg je razvio postupak izrade metalnih slova za ručno slaganje, koji se nije bitno promenio sve do pojave mašinske tehnologije. Postupak je počinjao rezanjem pečata (punca, punch) u tvrdom metalu, na kome je izrezivan ogledalski lik slova u pravoj veličini. Otkivanjem u mekšem metalu dobijan je otkivak (strike) iz koga je podešavanjem širine nastajala matrica (matrix). Ona je stavljana u kalup prilagodljive širine. U kalup je ulivana posebna legura, pa je tako, posle odstranjivanja viška metala, dobijano slovo (type).

 

Iz jednog kompleta pečata mogle su se više puta otkivati matrice iz kojih se izlivalo onoliko slova koliko je bilo potrebno. Komplet odlivenih slova istog stila i veličine nazivan je fontom. On je podrazumevao jedan oblik i jednu veličinu određenog pisma. Sama reč font označavala je rezultat procesa livenja (found, fount, font). Slova su bila smeštena u sanduke: gornji za velika i donji za mala slova.

 

Tipografski elementi

Reč tipografija potiče od grčkih reči τύπος (typos) - žig, pečat, otisak i γραφή (graphy) – pisati; označava umetnost i tehniku uređivanja slova. Podrazumeva izbor fonta i njegove veličine, dužinu redova, a samim tim i proreda, odnosno razmaka među redovima, podešavanje razmaka slova u grupi (tracking) i podešavanje razmaka između dva slova (kerning).

Tipografija je vizuelni sistem stvoren međusobnim odnosom elemenata pisma (boje, ritma, forme i stila) i pozadine. Manipulacijom ovih odnosa dolazimo do efektnih vizuelnih rešenja koja su u stanju da komuniciraju, budu razumljiva i prenesu informaciju.

 

Umetnost tipografije je dinamički sistem kontrasta - kontrast između fonta i pozadine čini formu slova vidljivu ljudskom oku.

Tipografija se služi jednostavnim tehničkim i likovno-grafičkim elementima, a od autora tipografskog oblikovanja zahteva se mnogo znanja i iskustva. Osnovni tipografski elementi su:

  • površina
  • slovo
  • linija.

 

Svi ovi elementi u skupu daju tipografsku celinu. Pod pojmom slovo podrazumeva se slovo, reč, niz reči u jednom redu ili zbir redova. Merljiva, ograničena površina za ispisivanje teksta naziva se format. Papir na kome se utiskuju tipografska rešenja je uvek pravougaonog oblika, što ima praktične i tehničke prednosti. Linija u tipografiji zauzima značajno mesto. Tipografija poznaje samo ravnu i strogu liniju, ali su uvek postojale težnje da se ta strogost linije ublaži, što možemo naći kod litografskih crtača i bakrorezaca u vidu linija sa zaobljenim uglovima i raznih drugih vijugavih i ukrasnih linija. Pored tipografske linije, i red slova možemo posmatrati kao liniju. Linearni utisak nastaje nizom slova, ali se gubi ukoliko se sastoji od niza reči ili ako su sama slova više razmaknuta.

slovo-pismo (type) jeste elementarno izražajno sredstvo tipografije. Pismo je sistem dogovorenih grafičkih znakova, do savremenog oblika pisma došlo se preko piktograma, ideograma i ostalih pojmovnih pisama. Kao što smo već pomenuli, vremenom su crteži prelazili u apstraktne znakove koji kreću da označavaju prvo određenu glasovnu skupinu, a kasnije i sam glas. To su fonogrami, osnova fonetskih pisama, a danas su u upotrebi alfabetski fonogrami, odnosno slovni znakovi. Osnovni elementi po kojima danas razlikujemo slova su:

  • elementi iz kojih je slovo sastavljeno (forma, antiforma)
  • veličina slovnih znakova
  • likovno rešenje i varijante slovnih znakova (font family).

 

Što se tiče elemenata iz kojih je slovo sastavljeno, razlikujemo:

  • stroke - osnovne, temeljne linije koje čine jedno slovo, horizontalne i vertikalne, zaobljene. Na slikama ispod pomenuti elementi označeni su crvenom bojom:

 

 

  • arm - kose ili okrugle, uglavnom spajajuće crte, koje se u najvećem broju likovnih rešenja tanje u odnosu na osnovne linije. Odnos između osnovnih i spajajućih crta karakteriše kontrast pisma ili porodice pisama.

 

 

  • serif - pojedina pisma na krajevima slovnih linija imaju završne položene crte, tzv. serife. U zavisnosti od likovnog rešenja pisma, slovo može imati serife na krajevima samo sa jedne strane kraja, to se naziva poluserif. Serif i poluserif može biti nadovezan na krajevima osnovne linije krivom ili pravom linijom pod određenim uglom, horizontalno, vertikalno.

 

 

  • TSteam - vertikalna linija čija debljina određuje volumen slova.

 

 

 

  • bowl - zaobljeni deo slova koji pojedinim slovima daje isti vizuelni ritam "e", "o", "c".
  • antiforma ili kontraforma jeste prostor koji je delimično ili potpuno zatvoren osnovnim i spajajućim linijama slova. Svi prethodno pomenuti elementi čine formu slova, dok svojom formom slovo definiše kontraformu, koja je manje, više ili u potpunosti zatvorena formom.

 

 

  • osnovnica (baseline) - osnovna zamišljena linija na kojoj leže slova, odnosno odgovarajući horizontalni serifi.

 

 

  • osnovna visina pisma (X-height) je određena visinom malih slova. Ta visina se prostire od baseline (osnovne linije) do meanline i označava se sa X.

 

 

  • ascendent (ascender) - visina gornjih produžetaka malih slova, odnosno deo forme malog i velikog slova koji se izdiže iznad osnovne visine pisma (meanline).

 

 

  • descendent (descender) - visina donjih produžetaka malih slova, odnosno deo forme malog slova koji se spušta ispod osnovne linije pisma (baseline).

 

 

Obe visine se mere počevši od osnovice ili osnovne linije (baseline). Visina velikih slova obično je nešto manja ili jednaka visini gornjih produžetaka malih slova. Linija visine malih slova sa produžecima je linija ascendenta (ascender line), dok je linija visine velikih (kapitalnih) slova cap line. Ove visine određene su položajem horizontanih serifa. Slova koja su zaobljena ili koja imaju kose serife odstupaju od linija visine za malu vrednost, podjednako sa gornje i sa donje strane, odnosno iznad linije ascendenta i ispod linije descendenta.

 

  • Visina pisma je rastojanje između linije donjih i linije gornjih produžetaka. Kod nekih rukopisnih pisama sa dugačkim potezima dozvoljeno je da se oni završe izvan linija veličine pisma. Što je veći odnos visine malog slova u odnosu na visinu pisma, to je osnovna visina veća, a produžeci kraći, pismo je čitljivije u malim veličinama. Pisma sa dužim produžecima elegantnija su i lakše se čitaju, ali zauzimaju veći prostor, pa se koriste tamo gde je važnija estetska komponenta od ekonomičnosti. Pisma sa kratkim završecima koriste se za izdanja u kojima je potrebno da velika količina podataka bude smeštena na što manji prostor, a da čitljivost bude očuvana, što čini ovakva pisma pogodnim za rečnike i imenike.

Smatrate da je ova lekcija korisna?  Preporučite je. Broj preporuka:6


Molimo Vas unesite svoje podatke i dobićete pristup besplatnim lekcijama.

Ime: 
Prezime: 
Email: